Zahvaljujući Viboru Kalodjeri a i još jednoj osobi koja je sva onako lijeva, odlučih se i ja na otvaranje bloga. Eto sad se smataram zahvaćen sveopćim hrvatskim trendom kreiranja bloga. Valjda mu je smisao da se nešto piše, pa onda i ja moram pisat'. O naslovu neću diskutirati, a ako neko iz zagrebačke pivovare misli da je ok što ih reklamiram, bilo bi lijepo od njih da mi uplate i neku svoticu na račun, zbog reklamiranja piva od kojeg se sam' prdi. Eto izgleda da sam izgubio lovu svojom zadnjom rečenicom. Nego nešto sam htio napisati ali sad sam zaboravio, ček' da se sjetim.
A da umro je Jaser Arafat. Pu j.ote umro je onaj kojeg se sjećam od kad pamtim sebe. Sjećam se te face zamotane u salvetu koju je uvjek bila na televiziji poslije mog omiljenog crtanog filma. Onomad je u to doba dan završavao za mene, onda bi moji starci (tad još bijahu mladi) i moj (pokoj mu duši) pokojni djed sjeli ispred televizora i buljili u tog čovjeka sa salvetom na glavi. I vidi vraga jedna era završila. Eto Jaser moj nisam te osobno znao al obilježio si nekako moj život. Sjećam se Duška Dugouška (Zekoslva Mrkve), Tomija i Džerija Gustava i još mnoštva crtića koje mi je mrsko nabrajat', jer mi se ne da previše tipkati i čovjeka sa salvetom na glavi. Pored Arafata se još sjećam i Regana a on je ako me ne vara sjećanje u mojim pomalo već senilnim godinama, isto umro. I tako umiru ljudi kojih se sjećam od kad se za sebe znam. A sve je počelo s titom, od tad ova epidemija smrti vlada svijetom bar za mene.
Žuja je zakon! (možda ipak zaradim neku pinku)
A trebao bih jer ipak danas je Martinje a ja cuclam Žuju.